Moćni Vikinzi oduvijek su plijenili pažnju ljudi kroz povijest. Poznati su po svojim hrabrim pohodima, golemim brodovima i kulturnom identitetu koji odjekuje i stoljećima kasnije.
Kako bismo istinski razumjeli razloge uspona i utjecaja ovih žestokih ratnika, važno je proučiti povijest i način života tog doba, kada su pljačkali u inozemstvu i osvajali na kopnu.
Istražujući povijest podrijetla Vikinga, njihovu kulturu, religiju, pomorske taktike i bitke, možemo bolje razumjeti kako se jedan nepokolebljiv narod pretvorio u nezaustavljivu silu.
U ovom ćemo članku otkriti kako su ovi hrabri Vikinzi oblikovali Europu u doba mira i rata, između otprilike 793. i 1066. godine.
Od otprilike 800. godine do 11. stoljeća, velik broj Skandinavaca napustio je svoje domovine u potrazi za bogatstvom drugdje. Ovi pomorski ratnici, kolektivno poznati kao Vikinzi ili Normani („ljudi sa sjevera”), započeli su napadima na obalna područja, posebice na nebranjene samostane na Britanskim otocima.
Tijekom sljedeća tri stoljeća, Vikinzi će ostaviti svoj trag kao gusari, pljačkaši, trgovci i kolonizatori.
Otkrili su Ameriku mnogo prije Kristofora Kolumba i stigli sve do dalekih krajeva Rusije.
Podrijetlo Vikinga
Iako se tim ljudima često pripisuje status divljaka koji napadaju civiliziranije narode u potrazi za blagom i ženama, motivi i kultura vikinškog naroda mnogo su raznolikiji. Ovi su pljačkaši također potaknuli mnoge promjene na cijelom teritoriju, od gospodarstva do ratovanja.
Točni razlozi koji su Vikinge natjerali da napuste svoju domovinu nisu posve jasni. Neki sugeriraju da je to bilo zbog prenapučenosti, ali prvi Vikinzi tražili su bogatstvo, a ne zemlju. U osmom stoljeću naše ere Europa se bogatila, potičući rast trgovačkih centara kao što su Dorestad i Quentovic na kontinentu te Hamwic (današnji Southampton), London, Ipswich i York u Engleskoj. Skandinavsko krzno bilo je vrlo cijenjeno na novim tržištima. Trgujući s Europljanima, Skandinavci su otkrivali nove navigacijske tehnologije, rastuće bogatstvo i unutarnje sukobe među europskim kraljevstvima. Prethodnici Vikinga – gusari koji su lovili trgovačke brodove u Baltičkom moru – iskoristili su to znanje kako bi proširili svoje aktivnosti u potrazi za bogatstvom na Sjeverno more i šire.
Odakle dolaze Vikinzi?
Suprotno nekim popularnim predodžbama o Vikinzima, oni nisu činili “rasu” povezanu zajedničkim podrijetlom ili patriotizmom. Većina Vikinga čije su aktivnosti najpoznatije potječe iz regija koje danas poznajemo kao Danska, Norveška i Švedska, iako povijesni zapisi spominju i finske, estonske i saamske Vikinge. Njihova zajednička crta bila je da dolaze iz strane zemlje, da nisu bili “civilizirani” u lokalnom smislu te riječi i, što je najvažnije, da nisu bili kršćani.
Vikinško doba
Mnogi povjesničari često povezuju pojam “viking” sa skandinavskim izrazom “vikingr“, što znači “gusar”, ali taj se izraz odnosi na prekomorske ekspedicije i Skandinavci su ga koristili kao glagol za razdoblja kada su muškarci tradicionalno odlazili “među Vikinge ljeti”. Iako mnogi vjeruju da su te ekspedicije uključivale pljačku samostana i gradova duž obale, mnoge su ekspedicije zapravo imale za cilj trgovinu i unajmljivanje kao strani plaćenici.
Vikinško doba općenito se odnosi na razdoblje od 800. godine, nekoliko godina nakon prvog zabilježenog napada, do 1050-ih godina, nekoliko godina prije normanskog osvajanja Engleske 1066. godine. Tijekom tog vremena, doseg skandinavskog naroda proširio se na sve kutke sjeverne Europe, a mnogi su narodi susreli Vikinge koji su pljačkali njihove obale. Najudaljeniji izvještaji o Vikinzima zabilježeni su u Bagdadu, gdje su trgovali robom poput krzna, kljova i tuljanove masti.
Vikinški napad
Vikinški napad na redovnike u Lindisfarneu, malom otoku uz sjeveroistočnu obalu Engleske, označio je početak vikinške migracije iz Skandinavije 793. godine. To je mjesto bilo poznata opatija učenja, slavna diljem kontinenta po svojim obrazovanim redovnicima i golemoj knjižnici.
Tijekom tog napada redovnici su ubijeni, bačeni u more ili odvedeni u roblje zajedno s brojnim crkvenim blagom, a sama knjižnica je sravnjena sa zemljom. Taj je događaj utro put načinu na koji će Vikinzi biti percipirani kroz cijelo vikinško doba: kao divlji ratnici koji nisu imali poštovanja prema religiji ili učenju.
U godinama nakon prvog vikinškog napada, obalna sela, samostani, pa čak i gradovi bili su pod opsadom ovih stranih uljeza s mora. Zbog učestalosti pomorskih napada, došlo je do razvoja utvrda u obliku utvrđenih luka i kamenih zidova okrenutih prema moru, obrana koje su se pokazale vrlo učinkovitima u odvraćanju napada.
Razlog tih napada predmet je rasprave među znanstvenicima, iako razlozi često proizlaze iz stvari poput kršćanskog progona i prisilnog pokrštavanja pogana kako bi se smanjila poljoprivredna proizvodnja u skandinavskoj regiji. Mnogi dokumentiraniji razlozi mogli su potaknuti te ljude da napuste svoje hladne i surove domove u potrazi za sredstvima za preživljavanje drugdje.
Ipak, unatoč nemilosrdnosti njihove domovine, većina Vikinga se na kraju svake sezone vraćala kući s blagom, robovima i dobrima kako bi preživjeli još jednu zimu.
Vikinški brod
U srcu vikinške kulture nalazi se vikinški brod. Ovi izvanredni brodovi, posebice dugi jedrenjaci, oblikovali su živote skandinavskih pomoraca i promijenili tijek europske povijesti.
Usavršavane tijekom više od 10 stoljeća, vještine brodogradnje Skandinavaca dovele su do velike raznolikosti brodova, od malih ribarskih čamaca i teretnih brodova do slavnih, munjevito brzih dugih jedrenjaka korištenih za napade, poznatih kao vikinški drakkar. Bez obzira na veličinu, većina brodova bila je dizajnirana s uskim oblikom i plitkim gazom, što im je davalo veliku prilagodljivost za korištenje na moru i rijekama.
Vikinška brodogradnja dosegla je vrhunac u 7. stoljeću kada su izumili kobilicu, strukturnu gredu koja se proteže od pramca do krme i nalazi se niže od glavnog dijela broda. Ova značajka povećala je brzinu i stabilnost te spriječila neželjena bočna pomicanja. Kobilica, uz dodatak velikog jarbola i velikog jedra, na kraju je omogućila Nordijcima duga putovanja preko sjevernog Atlantika. Ovi vikinški brodovi danas se smatraju revolucionarnima u svom dizajnu i tehnološkim čudom.
Kako bi započeli proces brodogradnje, Vikinzi su zabijali klinove u svježe posječena stabla sve dok se drvo ne bi razdvojilo u smjeru godova. Za jedan brod moglo se posjeći do 20 velikih hrastova. Drvo je bilo oblikovano i raspoređeno tako da se daske savršeno uklapaju u konstrukciju od klinker-oplate, preklapajući se poput lepeze. U brodogradnji s klinker-oplatom, vanjski dio se prvo postavlja, a zatim se okvir postavlja unutra. Brod je bio prekriven vodootpornom mješavinom životinjske dlake, vune ili mahovine impregnirane katranom i stabiliziran željeznim zakovicama. Konačni rezultat bio je nevjerojatno brz i fleksibilan brod za duga putovanja koji nitko nije mogao uhvatiti.
Muškarci su veslali nizom vesala, nadopunjenih velikim jedrom vjerojatno od vune. Prema Kraljevskim muzejima u Greenwichu, umjesto kormila, drakkari su imali kormilo pričvršćeno straga na desnoj strani broda.
Sredinom 9. stoljeća napadi su se zaista intenzivirali kako se vijest o lako dostupnom bogatstvu Europe širila skandinavskom regijom. Nordijska sela i zajednice udružili su se kako bi izgradili brodove s namjerom poboljšanja svojih životnih uvjeta putem napada.
Vikinzi su jednaku pozornost pridavali umjetnosti kao i zanatu. Drakkari su obično bili ukrašeni izrezbarenim zmajevim glavama na pramcu, za koje se vjerovalo da tjeraju zle duhove.
Zmajeva glava u kombinaciji s velikim četvrtastim jedrom s crvenim prugama postala je zaštitni znak Vikinga. Taj je prizor utjerivao strah u kosti Europljanima tijekom tri stoljeća.
Ekspedicije u Novi svijet
Vikinzi su osnovali naselja na zapadnoj obali Grenlanda u 10. stoljeću. Vikinške sage govore o putovanjima koja su poduzeli iz tih grenlandskih kolonija prema Novom svijetu. Spominju mjesta pod nazivom “Helluland” (za koji se vjeruje da je otok Baffin), “Markland” (za koji se vjeruje da je Labrador) i “Vinland” (misterioznije mjesto za koje neki arheolozi vjeruju da bi moglo biti Newfoundland).
Trenutno je jedino potvrđeno vikinško nalazište u Novom svijetu smješteno u L’Anse aux Meadows, na sjevernom vrhu Newfoundlanda. Ovo je nalazište iskopano 1960-ih. Osim toga, postoje tri moguća vikinška nalazišta koja su arheolozi nedavno iskopali u Kanadi. Dva moguća nalazišta nalaze se na Newfoundlandu, dok se treće nalazi na otoku Baffin, u kanadskom Arktiku.
Jedno moguće vikinško nalazište nalazi se u Point Rosee, na jugu Newfoundlanda; na tom su mjestu arheolozi otkrili ognjište za taljenje treseta u blizini strukture od busenja.
Drugo moguće vikinško nalazište nalazi se u Sop’s Armu na Newfoundlandu i uključuje niz “zamki” koje su se navodno koristile za hvatanje velikih životinja poput karibua. Te su zamke raspoređene u ravnoj liniji, a arheolozi vjeruju da su Vikinzi možda tjerali životinje prema tim zamkama gdje su ih mogli uhvatiti i ubiti.
Treće moguće vikinško nalazište nalazi se u Nanooku na otoku Baffin; istraživači su pronašli artefakte koji su se mogli koristiti za proizvodnju metala i ostatke strukture koju su Vikinzi vjerojatno izgradili.
Vikinška invazija
Vikinška invazija na Pariz
Vikinške vojske ostale su aktivne na europskom kontinentu tijekom cijelog 9. stoljeća, brutalno pljačkajući Nantes 842. godine i napadajući gradove sve do Pariza, Limogesa, Orleansa, Toursa i Nîmesa.
Godine 844. Vikinzi su napali Sevillu (tada pod arapskom kontrolom); 859. opljačkali su Pisu, ali ih je arapska flota presrela na povratku prema sjeveru.
Godine 911. kralj Zapadnih Franaka dodijelio je Rouen i okolni teritorij sporazumom vikinškom vođi zvanom Rollo u zamjenu za to da ovaj potonji brani prolaz Seinom drugim napadačima. Ta je regija sjeverne Francuske danas poznata kao Normandija, ili “zemlja ljudi sa sjevera”.
U 9. stoljeću Skandinavci (uglavnom Norvežani) počeli su naseljavati Island, otok u sjevernom Atlantiku gdje se nitko prije nije nastanio u velikom broju. Krajem 10. stoljeća neki Vikinzi (uključujući slavnog Erika Crvenog) naselili su se još dalje na zapad, na Grenland.
Prema kasnijim islandskim pričama, neki od prvih vikinških doseljenika koji su se nastanili na Grenlandu (uključujući vikinškog heroja Leifa Erikssona, sina Erika Crvenog) navodno su bili prvi Europljani koji su otkrili i istražili Sjevernu Ameriku. Svoje mjesto iskrcavanja nazvali su Vinland (Zemlja vina) i izgradili privremeno naselje u L’Anse aux Meadows, u današnjem Newfoundlandu. Osim toga, postoji malo dokaza o prisutnosti Vikinga u Novom svijetu i nisu osnovali trajne kolonije.
Danska dominacija
Vladavina sredinom 10. stoljeća Haralda Modrozubog, kralja novoujedinjene, moćne i pokrštene Danske, označava početak druge vikinške ere.
Napadi velikih razmjera, često organizirani od strane kraljevskih vođa, pogađaju obale Europe, a posebno Engleske, gdje je loza kraljeva potomaka Alfreda Velikog u opadanju.
Haraldov buntovni sin, Sven Rašljobradi, predvodio je vikinške napade na Englesku od 991. godine i osvojio cijelo kraljevstvo 1013., protjeravši kralja Ethelreda u izgnanstvo. Sven je umro sljedeće godine, ostavljajući svog sina Knuta (ili Canutea) da vodi skandinavsko carstvo (koje je uključivalo Englesku, Dansku i Norvešku) na Sjevernom moru.
Nakon Knutove smrti, naslijedila su ga njegova dva sina, ali obojica su umrla do 1042. godine, a Eduard Ispovjednik, sin prethodnog (nedanskog) kralja, vratio se iz izgnanstva i vratio englesko prijestolje od Danaca. Nakon njegove smrti (bez nasljednika) 1066. godine, Harold Godwinson, sin Eduardovog najmoćnijeg plemića, polagao je pravo na prijestolje.
Haroldova vojska uspjela je poraziti invaziju koju je predvodio posljednji veliki vikinški kralj – Harald Hardrada iz Norveške – kod Stamford Bridgea, blizu Yorka, ali je nekoliko tjedana kasnije pala u ruke Vilima, vojvode od Normandije (i samog potomka skandinavskih doseljenika na sjeveru Francuske). Okrunjen za kralja Engleske na Božić 1066. godine, Vilim je uspio zadržati krunu unatoč daljnjim danskim izazovima.
Kraj vikinškog doba
Događaji iz 1066. godine u Engleskoj učinkovito su označili kraj vikinškog doba. U to vrijeme sva su skandinavska kraljevstva bila kršćanska, a ono što je ostalo od vikinške “kulture” bilo je apsorbirano u kulturu kršćanske Europe. Danas se znakovi vikinškog nasljeđa uglavnom nalaze u skandinavskom podrijetlu nekih naziva mjesta i vokabulara u regijama gdje su se naselili, posebice u sjevernoj Engleskoj, Škotskoj i Rusiji. Na Islandu su Vikinzi ostavili bogatu književnost, islandske sage, u kojima su slavili najveće pobjede svoje slavne prošlosti.
Vikinški mitovi
Mnoge moderne predodžbe o Vikinzima potječu iz katoličke propagande. Nakon pljačke brojnih kršćanskih objekata i gubitka bezbrojnih relikvija i blaga, katolička crkva nastojala ih je dehumanizirati. Sve do vladavine kraljice Viktorije u Velikoj Britaniji, Vikinzi su još uvijek bili opisivani kao nasilan i barbarski narod. Tijekom 19. i 20. stoljeća percepcije su se promijenile do te mjere da su Vikinzi glorificirani kao plemeniti divljaci s rogatim kacigama, ponosnom kulturom i zastrašujućom borbenom vještinom.
Što se tiče najpopularnijih vikinških mitova stvorenih tim pogrešnim predodžbama, povijesni dokazi jasno pokazuju da su sljedeće činjenice netočne:
- Vikinzi su nosili rogati kacige: Vikinzi su tradicionalno nosili kacige gole glave ili su nosili jednostavne kacige od kože i metalnog okvira s povremenim štitnikom za lice. Ideja o rogatim kacigama nastala je tijekom vikinškog preporoda za vrijeme vladavine kraljice Viktorije.
- Bili su prljavi i zapušteni: Arheolozi redovito pronalaze tragove češljeva, žlica i drugih pribora za njegu koji ukazuju na to da su Vikinzi bili vrlo posvećeni održavanju osobne higijene.
Iako su životni uvjeti u skandinavskim regijama zasigurno bili surovi i teški, mnogi su Vikinzi patili zbog oskudice resursa, a ljudi su se naseljavali na velikim udaljenostima, bez pravog jedinstvenog vodstva. U vikinško doba Skandinavci su se znali nametnuti u vanjskom svijetu i izgraditi reputaciju koja je nadilazila puko barbarstvo. Dok su neke Vikinge motivirala žeđ za bogatstvom, mnogi su tražili mirnije ekonomske odnose sa susjednim narodima.
Doista, kako su napisali Forte i sur., nije bilo dramatičnog kraja vikinškog doba. Autori tvrde da su se skandinavska kraljevstva polako akulturirala i integrirala u “šire političko tijelo europskog kršćanstva”.
